Pregovaranje je proces tokom kojeg dvije ili više
strana prevazilaze međusobne razlike u cilju postizanja dogovora prihvatljivog
za sve. Na lokalnom političkom nivou, te razlike su obično vezane za raspodjelu
pozicija u organima uprave, ustanovama, javnim preduzećima i zadovoljavanju
ličnih interesa nosioca stranačkih funkcija stranaka koje participiraju u
vlasti.
Postoje dva tipa pregovora: distributivni i
integrativni pregovori. Većina pregovora sadrži elemente oba tipa ali radi
boljeg razumijevanja objasniću svaki tip posebno.
Distributivni pregovori
U distributivnim pregovorima pregovarački proces
se vodi u cilju postizanja dogovora oko toga kako će biti raspodijeljena neka
fiksna vrijednost. Ključno pitanje koje se postavlja tokom distributivnih
pregovora je koja strana će dobiti tu vrijednost. Jedna strana ostvaruje
dobitak na štetu druge. Ti pregovori su takođe poznati i kao pregovori nultog
zbira.
Primjer distributivnih političkih pregovora na
loklanom nivou može biti sljedeći: OO političke partije iz lokalne zajednice
XYZ dobio je u unutarstranačkoj raspodjeli na republičkom nivou mjesto
zamjenika ministra u jednom ministarstvu. Pregovori se vode samo na jednu temu:
ko će to biti.
U distributivnim pregovorima nemoguće je praviti
kompromisne razmjene. Pošto se pregovara samo o jednoj stavki, nema šta da se
razmjenjuje. Dakle, prostor za dogovor je ograničen, ne postoji šansa da se
potraže kreativna rješenja ili da se proširi obim pregovora. Takođe, odnos i
reputacija pregovaračkih strana su nebitni. Pregovarači nisu spremni da
vrijednost koja proizilazi iz dogovora žrtvuju radi njihovog odnosa sa drugim
stranama u pregovorima.
Integrativni pregovori
U integrativnim pregovorima, pregovarači sarađuju
da bi ostvarili maksimalnu korist, odnosno da bi postigli dogovor koji
odgovarama svim stranama, što je takođe poznato kao pregovori u kojima su svi
na dobitku.
U političkom pregovaranju na lokalnom nivou,
integrativni pregovori se obično odvijaju u sljedećim situacijama:
·
Kada se dogovara o uslovima koalicije za vršenje vlasti na lokalnom
nivou;
·
Kada se pregovara u usvajanju budžeta te dogovor definiše mnoge
finansijske i nefinansijske aspekte;
·
Između novopostavljenih nadređenih (na raznim izvršnim funkcijama) i
podređenih kada je svim stranama u interesu da i druga strana bude zadovoljna.
Integrativni pregovori obuhvataju mnogo stavki i
tema, a cilj svake strane je, kao i u svi
drugim pregovorima, da ostvari najveću moguću vrijednost za sebe.
Međutim, u integrativnim pregovorima sve strane pristaju na kompromisne
razmjene da bi postigle ono što im je najvažnije, pri čemu se odriču onoga što
im je manje važno.
Kada se interesi strana u pregovorima razlikuju,
postoji mogućnost da svaka dogovorom ostvari svoj cilj i time ne umanjuje
mogućnost drugih strana da i one ostvare svoje ciljeve. Interesi svih strana
mogu da budu zadovoljeni.
Međutim, nikada nije ni samo crno ni samo bijelo
Većina političkih pregovora nisu ni samo
distributivni ni samo integrativni. Pregovori najčešće obuhvataju i
konkurentske elemente i elemente saradnje. Takva situacija stvara sukob, poznat
i kao „dilema pregovarača“, koja podrazumijeva teške strateške izbore. Zadatak
pregovarača je da uspostave ravnotežu između konkurentskih strategija i strategija
saradnje te da pronađu najbolju varijantu kojom su sve strane zadovoljne toliko
da prihvataju dogovor. Nemoguće je zadovoljiti sve interese navedene u prvom
pasusu ali iskustvo pokazuje da se poslije prvobitno iskazanih megalomanskih
zahtjeva sve strane u političkom pregovaranju na lokalnom nivou brzo dogovore,
jer kod nas još uvijek vrijedi „bolje išta nego ništa“ a i šteta je da se izborni dobitak ne iskoristi.
Нема коментара:
Постави коментар